Bakterija
23.12.2005., petak
VIRUS
 u komp mi je ušao virus. prvo se malo rakomotio po programima i nije neko vrijeme ništa radio. odlučio je samo tako malo ležeti. ali , na žalost on je imao puno kila pa su mi svi programi bili pod pritiskom te su sporo radili. onda se, odjednom, on odlučio da će malo početi raditi ono za što je i stvoren. krenuo je akciju. odlučio mi je srušiti komp. ali, moj mali kompjuterčić i nije tako jako slab. bijele kompjuterske stanice u njemu su odmah skužile tog zločestog virusa i krenule u napad na njega. to ga je na trenutak usporilo, li ipak ih je uništio. sada je ponovno bio slobodan da krene na posao. .. ovaj put komp nije imao drugoga izbora. morao me je upozoriti. i stvarno je. tako brzo i tako uočljivo da sam skoro pala sa stolca. shvatila sam da ga moram odnijeti nekome tko će znati uništiti virus... ali to je malo potrajalo... i u to vrijeme nisam vam mogla pisati, ni komentirait, ni ništa... no napokon, jučer mi se moj nadraži komp vratio. malo je sjeban zbog lječenja, ali srediti će se on... =) |
13.12.2005., utorak
iskorišten naslov
 Ponekada mi je jako čudno u školi u nekim situacijama. Npr. Neki dan smo pisali test iz matematike i nitko me nije trkao ispod klupe da mu pokaže kako ide zadatak. Nitko mi nije pod likovnom prijetio. Nitko se vise ne dere na mene… Nema vise te glupe napetosti u školi. Sve ide lijepo, (kako se to ono kaže) od ruke. Onda kada shvatim da toga više nema onda se sjetim kako sada više ne moram trčati za nekim da mu se ispričam. I onda mu još moram neko vrijem dokazivati da mi je jako stalo da mi oprosti. Na kraju kada popusti onda je sve ok, do sljedećeg dana kada opet moram izdvajati važne stvari iz tekstova za nekoga. ili dok me netko ne nazove da mu izdiktiram cijelu zadaću iz hrvatskoga preko telefona. Ne trebam više ništa od toga. Sada imam vremena za sve. (Za vježbanje matematike kako bi opet dobila 5 :)… lijepo… kako opuštajuće. Da sam se bar prije sjetila da je ovo zakon… Na kraju jedino ostaje da se riješim te navike… Da me svi iskorištavaju kada im pukne…=) |
08.12.2005., četvrtak
pro-ana
|
Ana i mia. Najbolje frendice. Moraš se s njima družiti ako misliš biti savršena. Moraju ti one biti život. Moraš samo o njima misliti. To su im samo nadimci, zapravo. Prava imena mislim da svi znamo. ANORAKSIJA I BULIMIJA Postoje ljudi koji su opsjednuti svojim izgledom i spremni su sve napraviti kako bi izgledali onako kako oni misle da je lijepo. Ali ti ljudi imaju krivu sliku o sebi. Oni misle kako imaju previše kila. Da su debeli. Naletjela sam na nekoliko stranica koje je napravio netko tko sebe naziva pro-anom. Pro-anoraksičnim. Tim ljudima je životni moto 'Anoreksija nije bolest. To je način života' E, sada… pročitajte malo njihovih izreka, pravila…  Being thin is the most important thing to me. I feel extremely guilty every time I eat. I must be extremely demanding of myself in diet and exercise, and live by it. Food is my enemy. When I look at myself in the mirror and see an obese person, I will reflect on how thin I want to be. Nothing tastes as good as thin feels."  "The thinner the winner!" "Hunger Hurts But Starving Works." "This is forever. I will do whatever it takes. I want to be thin more than anything, even food... " "Starvation is fulfilling. Colors become brighter, sounds sharper, odors so much more savory and penetrating that inhalation fills every fibre and pore of the body. The greatest enjoyment of food is actually found when never a morsel passes the lips." "Hunger is a feeling, not a command." "You can never be too rich or too thin. It’s simple: You decide once and for all that you aren’t going to eat and there is no further decision to make. When you coast without eating for a significant period of time and you are still alive, you begin to scoff at those fools who believe they must eat to live. It is blatantly obvious to you that this is not true. Everything that ever goes wrong for you in your life is because you're fat. Punish yourself when you have eaten There is only thin and fat...healthy-doesn't exist Why should we eat more than what we need to survive? no matter what they say you aren't thin enough.  Hiding Your Eating Disorder: How to Keep the World from Finding Out don't listen to people when they say you are thin...DON'T YOU DARE! the will cause you to be happy and then you'll eat...and then you'll see the scale and it will say you didnt gain anything...so you will gain weight like I did 11lbs--->124lbs. DON"T BE HAPPY WITH YOURSELF. Most girls are saying you are thin becuase they are really jelous. Wear baggy clothing and lots of layers. This will hide weight loss and help keep you warm. Purge in the shower, or turn on loud music to cover up the sound. Leave dirty dishes and food wrappers lying around the house; that way, people will think you've been eating. Do this enough and you may even be able to use it as an excuse to skip meals. Hide diet pills in your piggy bank. I did this for months and no one ever knew. Rotate where you hide them, too, just in case any gets suspicious. If at a meal with your parents put your fork to your mouth without anything on it.  I, sta kazete? :) A, pazi sada ovo… ovo mi je najgore.. "One day I will be thin enough. Just the bones, no disfiguring flesh. Just the pure clear shape of me, bones. That is what we all are, what we're made up of and everything else is just storage, deposit, waste. Strip it away, use it up."  uf.... ima toga i kod nas.... surfajte ljudi ak vas zanima...pro ana site... :( |
01.12.2005., četvrtak
LoVe
 stalno čitam po blogovima da su užasno tužni zbog ljubavi. Neki su toliko tužni da se žele ubiti,, nestati s ovoga svijeta. Ne žele više ikada osjetiti taj osjećaj. Ljubav. Taj osjećaj koji donosi bol. Zbog kojeg su po nekoliko dana, mjeseci u depri. Boli ih sve iznutra. Bol. Ona specifična bol. Bol koja im proždire dušu iznutra. Samo zbog tog osjećaja. Osjećaja zbog kojeg ne mogu jasno razmišljati. Gube koncentraciju. Samo misle na jednu stvar. Na jednu osobu. Na onu osobu koju vole. Toliko ju vole da ne mogu živjeti bez nje. Ali ta posebna osoba je napravila nešto što nisu očekivali. Nešto što ih je jako povrijedilo. Tada im na pamet dolaze užasne misli. Crne misli. Zamisli kako prekinuti sve to. Kako prekinuti jednostavno život. Samo da je više ne osjete. Ljubav. Taj prokleti osjećaj koji boli. Ali, ipak , zar to na kraju nije jedan predivan osjećaj? Jer, što može biti ljepše od same spoznaje da nekog TOLIKO volimo da je on/a vrijedna svih naših suza., svih naših dana koje smo proveli sami sa sobom jer nismo htjeli biti ni sa kim drugi, sve boli koju smo osjećali zbog nje/ga i čak da je toliko vrijedna/an da pomišljamo da bude uzrok naše smrti. I na kraju, to i JE osjećaj zbog kojeg smo sretni ( kada smo sretni).  ovaj je post posvecen andrei |
27.11.2005., nedjelja
 Evo što sam ja neki dan saznala u tramvaju u roku od 15 minuta: Otprilike ok 4 h p.m. u tramvaj br. 4 ušao je jedan pijan čovijek. ON *imao je ženu Viktoriju koja se kurvala okolo pa je umrla *voli rakiju koju kupi na kiosku *zna da se ne smije pušiti u tramvaju , a to zna jer je on 'fin gospodin' *voli rakiju koju kupi na kiosku *ali ipak odluči ponekada zapaliti koju u tramvaju *voli rakiju koju kupi na kiosku *živio je u njemačkoj i tečno govori njemački (sama sam se uvjerila u to) *voli rakiju koju kupi na kiosku *ima dvoje djece. Jednu kćerku i sina. I oni žive u njemačkoj i imaju sve što žele *voli rakiju koju kupi na kiosku *zove se Ante i ima kurac (što je na kraju jedino što mu je ostalo, osim naravno, rakije) *voli rakiju koju kupi na kiosku *voli dirati starije žene u prepunome tramvaju *voli rakiju koju kupi na kiosku *nije peder *voli rakiju koju kupi na kiosku *nema blage veze kuda ide ni kako nam se zove glavni trg *jako voli rakiju koju kupi na kiosku Neobično puno informacija za nekoliko minuta. A neki nikada ne saznaju kako su im se starci upoznali, tko im je otac, zašto se za ime krista boga zovu IVANČICA itd. ( ne opisujem sebe) Slučajnost? hehe |
22.11.2005., utorak
PrOmIjEnA lIčNoStI
 Što se tako strasno može dogoditi osobi da sasvim promijeni svoju ličnost? Da od jedne vedre i komunikativne osobe postane jedna osoba koja je potpuno povučena u sebe. Da postane osoba koja na dan progovori samo nekoliko rečenica i to onih koje mora. Da je neprekidno zamišljena. I zbunjena. A prije je bila potpuno sabrana bez imalo sumnje u sebe. Da postane potpuno drukčija. Postane tužna. Žalosna. Oči su joj crvene. Crvene od sve te muke koju drži u sebi. Izgleda kao da će svaki tren zaplakati. A nikome ne želi ništa reći. Jer nema povjerenja u nikoga. I onda, ti pokušaš pomoći toj osobi. Pokušaš joj pokazati da postoji netko kome može sve reći. Bez straha. Ali tada ta osoba preuzima ulogu koju stalno priprema. Postane opet normalna. Onakva kakva je i bila. … Ali samo na neko vrijeme. Dok se ne vrati ne staro. Što se može toliko strašno dogoditi osobi da postane takva? Ili je takva samo prema meni? |
17.11.2005., četvrtak
|
Zašto? Možda jer on ne želi. Možda jer me nitko ne razumije. Možda jer sam sama. Možda jer se tako osjećam puno bolje. Možda jer me to oslobađa. Možda jer tako pobijedim puno gore stvari. Možda jer me to čini puno boljom osobom. Jednostavno zato jer mi pomaže. Jer djeluje…. Ali, ipak… nije nitko, ni ništa vrijedno OVOGA :      |
13.11.2005., nedjelja
LaŽi- jOj kAkO iH vOlIm
 Primijetila sam da svi koji pišu u boxevima što vole, pišu da ne vole laži. Ali, stvarno, što bismo mi bez laži? Nitko se ne osjeća dobro kada mu lažu, a pogotovo kada mu lažu nešto veliko. Kada mu ne kažu onu istinu koju ima pravo znati. Naravno, nitko se u tom trenutku ne pita jeli za njega bolje da zna ili ne zna istinu, jer, možda, da je ne zna mogao bi manje patiti. Život mu bi možda bio puno, puno lakši. A i uvijek ima onih situacija u kojima sami sebi lažemo. Na primjer, vjerujem da si svi ponekada lažemo da smo dobro, da ćemo nešto preboljeti, iako znamo da nećemo. Ali, moramo, jer se tako osjećamo puno bolje i na kraju tako nam je ipak lakše da za pravo prebolimo to. Onda i drugim ljudima govorimo tu istu laž… dok ne postane istina. Lažemo i kada se pokušavamo nekome svidjeti, pa samo dodamo još neke stvarčice kako bi cijela stvar ispala bolja. Onda su te laži jako pozitivne, zar ne? J možda na kraju te iste osobe postanu jako važne u našem životu, i to samo zato jer smo rekli da smo kao klinci imali band i to vrlo uspješan, ili da smo trenirali padobranstvo. To je jako zanimljivo, zar ne? Iako nije istina, ali tko će znati… A i ne možemo najboljim prijateljima uvijek reći što mislimo. Kako ćemo im reći da je ono na što su potrošili cijeli džeparac čisto sranje i nema nikakvu svrhu. I kako ćemo ih utješiti kada znamo da i te kako imaju razloga za plakanje. Pa moramo im nešto reći. I opet, tu nam pomažu laži, i to uspješno . (…jedno sotonističko pravilo- cilj opravdava sredstvo…) Na kraju uvijek se izvlačimo lažima. Onim sitim. Bus mi je pobjegao, bila sam u bolnici… Barem nećemo odgovarati… Hvala Bogu što nam je dao laži, iako su grijeh. |
06.11.2005., nedjelja
KaD BiH BaReM mOgLa BitI PoPuT oNiH lJuDi KoJe BoLi KuRaC Za SvE StO sE OkO NjiH dOgAdA
|
Vjerujem da se svi sjećate kada su u modu došle starke. Po prvi puta su u MODU došle starke. Mislim, naravno da su se i prije nosile, ali tada su ih počeli nositi šminkeri. U rozim nijansama… svijetlo plavim… zelenim na cvjetiće… bijelim na cvjetiće…bjelim na usne (vjerujte, postoje) itd. Mislim da se svatko ,tko nije neki šminker, pošteno iživcirao. Čak i oni najhladnokrvniji su barem u jednom trenutku pomislili ''ajme, daj se UBI!!!!''… Ali, hvala Bogu, čovjek se za 10 minuta navikne na smrad septičke jame, pa kako ne bi i na ovo nakon nekog vremena… ALI TADA! Iznenađenje! …svatko tko je u zadnje vrijeme išao u shoe be do zna na sto mislim. Počele su se proizvoditi marte za šminkere…marte sa cvjetićima plave… marte sa cvjetićima roze… marte roze… marte roze sa brušenom kožom itd. Iako još nikoga nisam vidjela sa takvim martama, već mogu zamisliti kako će nam grad izgledati kada malo zahladni. Svi koji barem malo drže do mode će ih imati, jer, čuj pa to je ipak sada u modi! Ja ću, hvala Bogu, biti pošteđena toga jer živim u takvom kvartu u kojemu stvarno nitko nema toliko love da si kupi marte samo za jednu zimu, ali u gradu… hehe, tamo će svima procvjetati noge u prosincu. Samo nam još fali da počne biti moda kilerice, ili kožnjaci ili uopće izgledati kao neki klošar i ništa više neće biti naše! Sve će uzeti šminkeri!    ALI BAREM NIKADA NECE MOĆI SLUŠATI ONO ŠTO I JA!!! BUAHAAA!! |
02.11.2005., srijeda
2 fAcE
 Za nas, blizance se kaže uglavnom da samo dvolične svinje… No što zapravo znači biti dvoličan? U svom malom vijeku postojanja sam upoznala jako puno dvoličnih osoba tako da jako dobro znam kako ih raspoznati, ali ponekad se pitam misle li drugi ljudi da sam ja dvolična. Naravno, ne mogu biti sa svakim ista. Nitko ne može. Npr. nismo isti sa svojim roditeljima ili sa prijateljima. Ali, to je glupi primjer. .. npr. ne mogu biti ista sa frendicom s kojoj treniram ili s ovom drugom s kojoj provodim ostalo vrijeme. Ova jedna ne sluša isto što i ja pa ne mogu s njoj razgovarati o tome, a ova druga ništa ne crta pa njoj ne mogu pričati kako sam našla zakon slike i kako bi ih htjela nacrtati…to sada kada ja pričam ispada da je sasvim normalno, ali ja sam 100% sigurna da neki misle da sam dvolična zbog toga…a i ima još jedna stvarčica…ja baš ne volim pričati, ali kada sam u takvom društvu kada svi šute onda i ja otvorim svoja usta, ali kada svi pričaju onda ja drage volje šutim i to mi jako odgovara… to se isto može pogrešno shvatiti... Nadam se samo da ljudi koji su oko mene kuže razliku, a za ove ostale kretene me boli briga… |
align=left>
